Ako ste pomislili da se zaista radi o letnjem partijanju i razonodi, odmah da vas razuverim! Shodno tome, shvatićete da ovaj blog ne pišem da bih vas pozvala na druženje uz roštilj i pivo.

Sada se, verujem, pitate: „Pa zašto onda pišeš ovaj blog?“ E, tu sam vas čekala 🙂

Pišem jer želim da podelim sa vama svoje i iskustvo mojih komšija, s posebnim osvrtom na stanare potkrovlja, jedne nimalo posebne zgrade u Beogradu.

Verujem da će se neki od vas prepoznati u ovom tekstu, jer mnogi stanari potkrovlja dele istu priču, i nadam se da će makar neke od vas moje iskustvo inspirisati da naprave promenu.

Sve je počelo pre 7 godina, baš nekako u ovo doba. Uselila sam se u novi stan – moj lični prostor pod krovom. Koliko radosti u saznanju da više ne moram da tumaram po iznajmljenim stanovima, kakav osećaj olakšanja jer je pregovaranje sa agencijama postalo prošlost, koja sreća što napokon mogu da se odmorim od popravljanja sitnica i krupnica po tuđim stanovima – jer stanodavci u Srbiji misle da je svaki krš u njihovom stanu obaveza stanara, pa samim tim i ne rešavaju te probleme – i napokon, kakav divan osećaj pri pomisli da je napokon došlo vreme da polako uređujem svoj dom!

Tako sam se osećala… sigurno jedno mesec dana. Tačnije, do prve velike letnje kiše.
Sećam se, bio je avgust, naleteo neki talas ovakvog ili onakvog vazdušnog pritiska koji je uzrokovao ove ili one struje, koje nama, stanarima potkrovlja, uopšte nisu važne, koliko je važna činjenica da svaka kiša znači novo prokišnjavanje, a svako novo prokišnjavanje znači novo oštećenje plafona, zidova, ćoškova, nameštaja i, na kraju, parketa.

Dakle, prva avgustovska kiša: njen treći dan i moj prvi šok, tačnije, trauma. Vraćam se s posla, pokisla i pomalo smrzla (jer avgustovsko zahlađenje više smeta od januarskog), otvaram vrata stana, ulazim u dnevnu sobu i zatičem ogromnu mrlju na plafonu i jednu rupicu kroz koju voda prolazi i kaplje (tada mi se činilo da teče) makar 30 kapi u minuti.

Od silnog šoka nisam odmah ni registrovala zvono na vratima. Kada se osvestih i čuh da se nešto napolju zbiva, otvorih ih, a s druge strane komšija koji živi u stanu pored. „Komšinice, izvinite, čuo sam da ste se vratili kući, pa da proverim jel imate…?“ Naravno da nije pitao jel imate šolju šećera da mi pozajmite, već ga je zanimalo da li i ja imam problem s prokišnjavanjem. Dok smo poredili fleke i brzinu kapanja vode sa krova, dođe i komšinica „s druge strane krova“. Podeli sa nama svoju muku, neko vreme coktasmo i vrtesmo glavama zajedno, malo smo i huktali, a onda pozvasmo izovđača radova jer je stan bio pod garancijom.

Poslao je majstore, kao što ih je slao svaki naredni put kad je bilo problema sa prokišnjavanjem –a, verujte, problema je bilo – majstori nešto kuckali, lepili, lemili, lomili… Šta ja znam šta su radili i mislila sam da ne treba ni da me zanima, jer ljudi rade svoj posao. I držaše majstori vodu, i krečiše majstori svaki put posle obilnih kiša i posledično, prokišnjavanja i zameniše nam majstori i parket koji je počeo da se diže (naravno, ne sve isti, ali od istog izvođača). A onda prođe ta vražja garancija i moje potkrovlje i ja ostadosmo sami.

Jedno vreme je mirovalo, tu i tamo bi se pojavila neka mrljica, flekica, taržić ili šta god tako minorno u odnosu na veliki potop (stanari potkrovlja znaju o čemu pričam) i kada bi se to desilo, pozivala bih „našeg limara“ da to malo sanira. Inače, naš limar je limar kog je pronašao komišija iz jednog od stanova preko puta moje vertikale i taj „naš limar“ nas je opslušivao redom, jer ako ne prokišnjava kod mene, onda je kod Žike, ako nije kod Žike, onda je kod Laze… I sve tako redom.

Rekoh, jedno vreme, do ovoprolećnih pljuskova koji su se desili u maju. Znam da su ti pljuskovi izazvali ozbiljne poplave u Srbiji i regionu, i mogli smo očekivati da će i potkrovlja trpeti posledice, ali ljudi, u mojoj zgradi je nastao potop. Ovoga puta, ne samo u stanovima ispod krova, već je čitava vertikala bila zahvaćena prokišnjavanjem.

Opet ista priča: okupismo se, pozvasmo našeg limara, ovoga puta se okupiše i ostali stanari zgrade – shvatiše ozbiljnost problema. Limar donese presudu: nema više krpljenja! Mora da se diže ceo krov! Iskoristio je priliku da nam ukaže na nefunckionalnost oluka, ali to nije tema ovog bloga, te se vraćam na krov.

Dakle, mora da se menja! Što se mora, nikom nije teško, pa odosmo do Stambenog gde nam ljubazno objasniše da oni mogu da se late te aktivnosti, ali za jedno 2-3 godine. Hvala lepo!

Dogovorismo se da ne čekamo Stambeno i da sami, udruženi (jer je krov zajednička imovina i obaveza svih stanara), prikupimo ponude i krenemo u radove. Kažem, krov je zajdenička imovina, jer to treba nekim stanarima ostalih spratova objasniti. Kada i ako to budete činili, molim vas da budete strpljivi – znam da će vam strpljenje trebati.

Od ponuda koje smo prikupili, odlučili smo se za jendog majstora koji se nalazi kao preporuka na sajtu Moje potkrovlje. Mogu vam reći, kada se cifra podeli na sve stanove zgrade, sasvim je pristupačna cena. E, sad, mi imamo jednu specifičnu sitaciju, jer ne učestvuju svi stanari zgrade u termo izolaciji. Njima taj dodatni trošak ne treba, a nama koji živimo u potkrovlju, termo izolacija nije trošak, već ulaganje. Naročito što postoji ta dodatna olakšica uzimanja kredita, koja nam zaista znači. Sad se nešto preračunavamo i sabiramo koliki je čiji deo, tako da ne mogu tačnu cifru da podelim sa vama. Uostalom, ne bi vam ni bila od značaja, jer je vaša situacija na krovu sigurno drugačija od moje, pa je zato jedino vama personalizovana ponuda, suštinski relevantna ponuda.

S radovima ćemo krenuti u septembru. Nekad polovinom. Komšija se dogovara oko detalja (kad bude suvo, kad ne bude kiše, posle 10 dana… blablabla…), ja samo znam  da ne mogu da dočekam da ta žurka počne i da napokon, jednom za svagda, skinemo taj problem koji nam godinama stoji iznad glave. Toliko sam nestrpljiva da već zamišljam prve oktobarske kiše i moj spokoj dok se voda sliva niz krov, kroz oluke, pa dalje, daleko od mog stana… Jedva čekam i februarski mraz, znajući da neću morati da dogrevam stan svakog jutra i svake večeri. Takođe se radujem i prolećnom otapanju snega sa krovova i svim vremenskim prilikama i neprilikama koje će, od ove jeseni, biti ono što i treba da budu: vremenski uslovi koji se dešavaju napolju!

P.S. Autorka ovog bloga  je jedna od nas – zaljubljenica u svoje poktrovlje, koje ne bi menjala ni za šta na svetu – i koja zna koliko prednosti i lepote ima u životu pod krovom, nadohvat neba.